Romantični realist koji je osvojio Daleki istok

Akademski slikar Davor Žilić (1975) izlagao je na šezdesetak samostalnih i još toliko skupnih izložbi diljem Hrvatske i svijeta, od Rima, Frankfurtu i Londona, do New Yorka, Ohia i Taipeija na otoku Taiwanu. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao je 1993. kao prvi na listi, a diplomirao 1997. u klasi profesora Josipa Vasilija Jordana, uz nagradu za najboljeg diplomanta. O njegovim su realističnim platnima pisali istaknuti povjesničari umjetnosti poput Tonka Maroevića i Josipa Depola, a ovoga je ljeta u tajvanskom Taipeiju trebao održati pozvanu izložbu na uglednoj međunarodnoj smotri umjetnosti, koju je odgodila korona. Povod je to razgovoru koji smo vodili u slikarevu atelijeru u rodnoj Petrinji, gdje „lako dolazi do svjetlosti, sunca i mira”, a tajne zanata dijeli sa studentima na Katedri umjetničkog područja Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Gospodine Žiliću, kako je jednom slikaru danas djelovati u provinciji, u vašem slučaju u Petrinji? Može li se uspješna slikarska karijera graditi i u malom mjestu?

Mala mjesta daju plodno tlo za razvitak umjetnosti i umjetnika. Izbjegavam čak govoriti umjetnosti, prije likovnog izričaja. Stalno ste okruženi prirodom, lako je doći do svjetlosti, sunca i mira, onoga što umjetnik treba. Današnji veliki gradovi imaju upravo s time problema. Uvijek neka užurbanost, nervoza, zagađenje. To su pojave koje mogu dati materijala umjetnicima koji se bave kritičkim nastupom. Ja sam dosta usmjeren na prirodu i ovdje imam jak i brz kontakt s prirodom. Tu je sve usporenije, nema užurbanosti ni uzrujavanja. Zato mi Petrinja jako odgovara, a i moj je rodni grad. Ima i još jednu malu prednost ispred nekih drugih mjesta, a to je što je blizu Zagreba i centra Hrvatske. S druge strane, što se karijere tiče, zapravo mi je svejedno jer izlažem uglavnom vani.

Gdje najviše izlažete? Koja su vaša tržišta?

Čim sam diplomirao, ovaj naš kraj bio je prvi koji je vidio moj rad, kao i Zagreb, gdje sam uvijek bio dobro prihvaćen. No moja najveća tržišta danas su Istok i Amerika. Prije je Amerika prednjačila, a sada je to preuzeo Daleki istok. U zadnje vrijeme osobito Taiwan, Indija i Kina, koji su sada dosta zainteresirani za europsku umjetnost. Mi smo im i kao turistima, kao stara Europa, jako zanimljivi. Naša tradicionalna umjetnost veoma ih privlači.

Ovoga ljeta trebali ste samostalno izlagati na pozivnoj nagradnoj izložbi na Taiwanu, u čemu vas je spriječila pandemija. O kakvoj je izložbi i nagradi riječ?

Prošle godine osvojio sam galerijsku nagrada na Taiwanu, na jednom od najvećih istočnjačkih, ali i svjetskih događaja u umjetnosti, Art Revolution Taipei. Tamo sam tu nagradu osvojio drugi put zaredom. To je tzv. Gallery Award, što znači da nagrađeni umjetnik dobiva izložbu i potpunu prezentaciju. Pripremao sam se i ove godine, ali, kao što ste rekli, zbog korone je sve otkazano.

Zašto baš Taiwan?

To je vrlo interesantno. Na internetu sam dosta dugo prisutan, a relativno nedavno javila mi se komisija institucije Art Revolution Taipei s prijedlogom za sudjelovanje na njihovoj izložbi, na tom likovnom natječaju, koji je, kako su rekli, jedan od najvećih na svijetu. Ja o tome dotada ništa nisam znao, jer mi nemamo velikog doticaja s Istokom, ali onda sam i sam uvidio da je to stvar od formata. Usporedbe radi, kao što je, recimo, kod nas poznat Venecijanski bijenale, na Istoku je Art Revolution Taipei, dakle veliki svjetski događaj umjetnosti. Pozvali su me jer su ih privukli moji motivi, način izvedbe i izričaj. Poslao sam prijavu bez velikih očekivanja i osvojio tu prvu nagradu. Onda je uslijedila izložba, fantastično prihvaćena, ali ja nažalost nisam mogao ići. Drugi put kad sam se prijavio ponovno sam osvojio nagradu i ponovno je uslijedila izložba. Sada, treći put, izravno su me pozvali da napravim izložbu.

Privukli su ih vaši pejzaži?

Kao dijete bio sam očaran istočnjačkim pejzažom i vjerojatno to igra neku ulogu. Bilo mi je baš interesantno što su se javili, jer sam ja oduvijek gledao taj istočnjački pejzaž, a činim to i danas. Moj način izvedbe nije sličan njihovu, više je naslonjen na europsku tradiciju slikarstva. Ali pogled nam je sličan, blizak istočnjačkom traženju mira, ljepote i smirenja. Sve to u našem podneblju, našoj tradiciji kršćanstva, nešto je što sam prihvatio kao dio svog.

Nagrađeni ste za pejzaž?

Prvi put osvojio sam nagradu s aktom. U Hrvatskoj vrlo rijetko uopće izlažem aktove. Ali tamo sam s aktom osvojio nagradu, a prije toga i u Americi. Zadnja nagrada na Taiwanu bila je morski krajolik i on me sada ponovno doveo tamo. Na natječaju Društva portretista Amerike osvojio sam pak Merit Award, počasnu nagradu, portretom svojeg oca. To je jedan od najvećih natječaja za portrete.

U jednom intervjuu nazvali ste se romantičnim realistom. Zašto danas romantični realist?

Ja to nisam izabrao, nego sam rođen takav. To je jednostavno iskonska potreba za izražavanjem. To me pratilo još kao dijete, onda je samo raslo i s vremenom se pretvorilo u preokupaciju i potpunu uronjenost u medij slikarstva. Stalno sam oko sebe vidio neku vrstu paralelnog svijeta, koji je bio lijep, raskošan i ugodan. Iako sam doživio rat, ratna stradanja i bio prognan četiri godine, to nije uspjelo skinuti veo čarobnog i svetog svijeta. Došli smo tu s razlogom i Bog je sve ovo oko nas stvorio s posebnim čarom. Sve to možemo gledati na različite načine, ali ja ga vidim lijepim, toplim i ugodnim, bez obzira na to što se događa. Možda baš zbog tih raznolikih negativnih stvari nismo kadri iskusiti ono što je pozitivno i lijepo. To me uvijek nukalo na rad. Uvijek slikam taj svijet koji, imam osjećaj, drugi ne vide. Ja ga vidim. On je realističan, ja ga želim prikazati onako kako ga vidim, u srži, u kristalnosti, a opet pokazati koliko je on različit od fotografske stvarnosti. Možete isti motiv fotografirati i ja ga mogu naslikati i vidjet ćete da je moja slika naslikana u potpunosti realistično, da bi vas mogla zavarati, a koliko je ona zapravo različita od te fotografije. Upravo ta razlika, taj paralelni svijet, koji je svet i čaroban, ono je što mene potiče da stvaram. Sintagma romantični realizam to najbolje opisuje. To je vrsta romantičnog zanosa koja je stalno prisutan u mom umu i srcu i najbolje određuje ono čime se bavim.

Primjetno je vaše pozivanje na Stančića i hrvatske minhenovce, a preko njih i na relevantnu europsku baštinu.

Odrastao sam uz njih i najviše bio nadahnut našim umjetnicima. Uglavnom je to naša tradicionalna škola slikarstva, a na prvom mjestu bio bi Vlaho Bukovac, pa onda tek polako drugi, Josip Račić, Miljenko Stančić pa do suvremenijih, kao što su Zvonimir Mihanović ili Jadranka Fatur. To su ljudi koji su na meni ostavili traga, koji meni govore jezikom koji razumijem i djelomično prepoznajem kao svoj.

Zanimate se za tehnike slikanja starih majstora, kako na vašim slikama tako i na predavanjima na Učiteljskom fakultetu u Petrinji, a to je i tema vaše knjige. Kako je došlo do interesa za tu problematiku?

Zanimljivo mi je sve to upravo zbog tog detaljnog, minucioznog načina rada, koji njegujem od Akademije do danas. Dok sam studirao, nije bilo lako doći do materijala, pogotovo kvalitetnih. Ja sam bio prognanik, bez novca, a ni država nije imala financijskih sredstava. Onda smo se morali snalaziti kako smo znali i umjeli. Tada je taj tehnološki dio postao jako interesantan. Mi smo onda sami počeli raditi boje, lakove, sami preparirali platno i slično. Svašta smo isprobali, od izrade papira do prilagodbe kistova da bi udovoljili nekom standardu. Sve je više išlo do toga kako naučiti sa što manje dobiti više. Sve sam to vrijeme sve te postupke, naravno, isprobavao na svojim slikama, sve je to prošlo tehnološki test, i stvaranja i izvedbe, da bi se polako pretvorilo u predavanja, u ljubav koja traje i dan-danas. Ono što bih istaknuo jest da se prije mnogo više držalo do tehnike. Danas je zanimljivo prošetati našim modernim galerijama i vidjeti da su slike iz zadnjih pedeset godina u najgorem stanju. Tehnički su u jako lošem stanju i pitanje je koliko ćemo još imati mogućnost u njima uživati. Umjetnici s kraja 19. stoljeća, recimo, nemaju taj problem.

Kako gledate na suvremeno slikarstvo u Hrvatskoj danas?

Mislim da u Hrvatskoj još nedostaje sloboda izražavanja, da se ljudi mogu izražavati zaista onako kako žele, a da ne budu i osuđivani za to. Danas je lakše izraziti se avangardnom umjetniku nego nekomu tko se želi baviti tradicionalnim. Postoji mnoštvo oblika umjetnosti koji jednako vrijede i koji se trebaju pokazivati. Čak je i zanimljivo da su neki od naših umjetnika sklonih realističkoj tehnici poznatiji vani nego u vlastitoj zemlji. To je indikativno.

Zašto je tako?

Mislim da smo previše zaglavili u jednoj sferi, možda zbog nasljeđa, koje je dosta igralo ulogu… Danas je gotovo postalo uvredljivo ako se kaže da postoji publika, smatra se da umjetnost treba sama po sebi biti dovoljna. Ako je netko tražen, ako netko želi kupiti nečije radove, to se već smatra dijelom estrade, manje vrijednim, u našoj današnjoj službenoj i akademskoj umjetnosti. Međutim, svijet ne gleda na taj način.

Nego kako?

Većina američkih galerija, primjerice, usredotočena je na klasično štafelajno slikarstvo i na prikaz koji je prepoznatljiv. SAD i čitav Istok i dalje su zaokupljeni klasičnim pristupom umjetnosti. Performans i suvremeni izričaj imaju svoj prostor, imaju svoju publiku, ali nisu dominantni. London se, recimo razlikuje od ostatka Europe. Postoji glavna ulica za galerije, prepuna galerija, Cork Street. U Americi postoji gradić napravljen čitav od galerija, Carmel By The Sea. I na jednom i na drugom mjestu teško ćete naći apstrakciju, a gotovo nigdje performans. Tamo dolaze ljubitelji klasične štafelajne slike ili klasičnog kipa. Svatko ima svoj ukus, ali rekao bih da se danas ne može okarakterizirati štafelajno slikarstvo kao nešto što ne pripada svijetu, kad je vrlo jasno i očito živuće. Mi koji smo „ostali“ u tome i dalje smo traženi.

Postoji li u Hrvatskoj tržište umjetnina? Kakav je materijalni status naših likovnih umjetnika?

Smatram da država ne treba nužno samo davati, nego porezno rasteretiti sve umjetnike. Kaže se ove smo godine za kulturu dali toliko i toliko milijuna, a sve se slilo u samo nekoliko muzeja ili galerija. Ali to nije poticajan smjer, nisu obuhvaćeni svi umjetnici. Tu je prisutna određena struktura, krug umjetnika poznatih kustosima i muzejima, ali ne i mnogi umjetnici koji pokušavaju živjeti od svog rada.

Upravo je u pripremi novi Zakon u umjetnicima, koji već izaziva polemike.

Kada se netko registrira kao stvaralac, ako ima mogućnost proizvodnje ili izrade nečega i ako to želi prezentirati i voditi knjige, mislim da mu to treba omogućiti. Ne možemo imati samo poticaje za kafiće i na restorane, da oni jedini imaju umanjenje poreza, a znamo da je umjetnost iznimno bitna. Kad je Amerika imala veliki problem sa svojom krizom, Roosevelt je napravio New Deal. Ono što je manje poznato jest da je 50 posto svih sredstava išlo u privredu, a 50 posto u umjetnost, u sklopu programa Federal Art Project. U tom je trenutku uposleno 10.000 umjetnika. Zašto? Zato što su oni trebali stvoriti novi identitet Amerike, medij u kojem će se stvoriti zajedništvo. Mi smo se u ovom trenutku previše okrenuli veličanju rata. Naravno, on je velik dio i naše današnjice, ali moramo se okrenuti i budućnosti, koja mora stajati i na nečemu drugom, a ne samo na stradanju. Svi spomenici koji su u Petrinji napravljeni, od rata do sad, isključivo su ratni. Naravno da je to potrebno, ali moramo nastaviti živjeti.